Ćao Bojana, šta bi rekla o sebi u par rečenica?
Zovem se Bojana Rakić, imam 23 godine i dolazim iz Bijeljine. Osnovnu i srednju školu sam završila u Bijeljini, nakon čega sam se zbog studija na Fakultetu tehničkih nauka preselila u Novi Sad. Slobodno vrijeme najviše volim da provodim sa porodicom i prijateljima, a kada se socijalna baterija isprazni, tu su filmovi i serije. Volim prirodu, duge šetnje i mačke, a muzika je skoro uvijek tu, šta god da radim. Za sebe bih rekla da sam društvena, uporna i veliki perfekcionista – nekada možda i više nego što bi trebalo.
Možeš li nam malo više reći o svojim studijama?
Završila sam osnovne akademske studije na smjeru Inženjerstvo zaštite na radu, a nakon toga sam odmah nastavila školovanje na master studijama, takođe na istom smjeru.
Od svih predmeta tokom ove četiri godine, kao najzanimljiviji bih izdvojila predmet Studija rada i ergonomija. Pored toga što smo se bavili radnim procesima, organizacijom i unapređenjem rada, posebno mi je bio zanimljiv ergonomski pristup radu, koji polazi od toga da radne uslove treba prilagoditi čovjeku, a ne čovjeka radnim uslovima. Ergonomija se pritom ne odnosi samo na fizičke uslove rada, već obuhvata i kognitivne i organizacione aspekte. Upravo me je ovakav koncept, koji u centar stavlja čovjeka i njegove potrebe, a ne samo sam radni proces, posebno zainteresovao.
Čime se baviš na praksi? Šta ti je najzanimljivije?
Na praksi se bavim poslovima iz oblasti bezbjednosti i zdravlja na radu u Upstream-u, organizacionom delu koji u naftnim kompanijama obuhvata istraživanje i pronalaženje izvora, kao i eksploataciju (vađenje) nafte i prirodnog gasa. Na početku sam se upoznavala sa organizacijom, ključnom dokumentacijom iz oblasti bezbjednosti i zdravlja na radu, kao i sa brojnim pojmovima i skraćenicama sa kojima sam se prvi put susrela upravo ovdje. Nakon toga sam počela da dobijam konkretne radne zadatke, koji su se najviše odnosili na obuku zaposlenih. Ipak, gotovo svakog dana, nezavisno od konkretnog zadatka, naučim nešto novo – bilo da je riječ o zaštiti od požara, visokorizičnim aktivnostima ili nekoj drugoj oblasti koja je dio svakodnevnog rada.
Kao jedan od najzanimljivijih dijelova prakse definitivno bih izdvojila odlaske na teren. Imala sam priliku da obiđem različite tipove objekata i na taj način mnogo bolje razumijem kako sistemi sa kojima se susrećem kroz dokumentaciju zapravo funkcionišu u praksi.
Znači, aktivnosti na praksi ti nisu novina i učila si o njima tokom studija?
I da i ne. Tokom studija sam se susretala sa velikim brojem tema koje su direktno povezane sa onim čime se danas bavim na praksi, poput obuke zaposlenih, bezbjednog izvođenja radnih aktivnosti i zaštite od požara. Ipak, postoji značajna razlika između načina na koji se ovim temama pristupa na fakultetu i njihove primjene u praksi. Na fakultetu se uglavnom upoznajemo sa opštim principima, kroz teoriju, primjere i zadatke, dok sam na praksi dobila priliku da vidim kako se oni primjenjuju u konkretnom industrijskom okruženju. Opšta znanja sa fakulteta se ovdje prilagođavaju specifičnim procesima rada, opremi, rizicima i uslovima koji su karakteristični za ovu industriju i konkretizuju kroz rešenja razvijena zahvaljujući znanju i iskustvu stručnjaka.
Šta te je zainteresovalo da apliciraš za NIS Calling?
Najviše me je privukla prilika da steknem prvo ozbiljnije radno iskustvo, bez uslova da imam prethodno. To mi je bilo posebno važno jer NIS Calling daje mogućnost da ono što smo učili na fakultetu prvi put primijenimo u realnom poslovnom okruženju. Pored toga, mnogo mi je značilo što tokom cijelog trajanja prakse nismo prepušteni sami sebi, već uz nas stoje mentori kojima možemo da se obratimo za pomoć, savjet ili dodatno objašnjenje. Dodatna motivacija bila mi je i mogućnost da se nakon završetka programa otvore prilike za dalji angažman u kompaniji.
I za kraj, koja ti je do sada najlepša uspomena sa prakse?
Pored druženja sa kolegama i radionica u okviru programa, posebno bih izdvojila dvije uspomene kojih ću se uvijek rado sjećati.
Prva je trenutak kada su me moj mentor i još dvoje divnih kolega iznenadili poklonom povodom diplomiranja. Taj gest mi je zaista mnogo značio, ne zbog samog poklona, već zbog pažnje i podrške koju su mi na taj način pokazali.
Druga uspomena možda nije najljepša u klasičnom smislu, ali mi je definitivno jedna od najupečatljivijih. Tokom jednog odlaska na teren popela sam se na postrojenje visoko oko 22 metra. S obzirom na to da imam strah od visine, možete zamisliti koliko mi je to bilo izazovno, iako sam prošla kroz obuke za to i imala ličnu zaštitnu opremu. U tom trenutku sam bila istovremeno i preplašena i ponosna na sebe, jer sam uspjela da savladam sopstveni strah, barem djelimično. Svakako, vjerujem da će mi sljedeći put penjanje na toliku visinu ipak biti malo lakše.